26. 12. 2010.

Sloboda

   Gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze, i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog teško nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakoću za koju nemamo imena, jer to je lakoća prevelikog bola. 
Lagan sam, lagan da poletim!
  Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano – u sjećanju. I još: ja imam veliku
slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao.
   Ivo Andrić, Ex Ponto

10. 11. 2010.

Jesen

                                            jesenji pejsaž
                                                                    lišće u vodi
šipak
                                                 šuma
                                             ispod plavog neba

07. 09. 2010.

Iluzija


Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.
Selimović

"Kada bismo ljudima oduzeli njihove iluzije, koje zadovoljstvo bi im ostalo?"
Volter

Imali smo iluzije jedno o drugom: bila su to najljepša vremena.
Gete

Nesreca je u tome sto tako cesto, krace ili duze, javno ili tajno, hocemo da budemo ono sto nismo, ili da ne budemo ono sto smo. 
Andrić 

Živimo od iluzija za njih i ginemo.
Andrić

Svaki rаstаnаk izаzivа u nаmа dvostruku iluziju. Čovek sa kojim se praštamo, i to ovako, manje-više zauvek, čini nam se mnogo vredniji i dostojniji naše pažnje, a mi sami osećamo se mnogo sposobniji za izdašno i nesebično prijateljstvo nego što u stvari jesmo.
Andrić



»Nema zamke veće od iluzije,
 snage veće od joge,
 prijatelja boljeg od znanja,
 neprijatelja većeg od ponosa.«

Gheranda Samhita







08. 07. 2010.

razgovor s Bogom

Usnio sam da razgovaram sa Bogom.
“Dakle, ti bi htio razgovarati sa mnom?” reče Bog.
“Ako imaš vremena” rekoh
Bog se nasmiješi, “moje vrijeme je vječnost,
šta si me htio pitati?”
“Šta te najviše iznenađuje kod ljudi?”
Bog odgovori:
“Što im je djetinjstvo dosadno,
žure se da odrastu,
a potom bi ponovo željeli biti djeca.
Što troše zdravlje da bi stekli novac,
pa potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što isuviše brinu o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli”
Bog me primi za ruku , ostadosmo za trenutak u tišini. Tada upitah:
“Da si roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”
Osmjehujući se Bog odgovori:

“Da nauče da nikog ne mogu prisiliti da ih voli, mogu samo voljeti.
Da nauče da nije najvrijednije ono što posjeduju, nego ko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro upoređivati sa drugima…
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba.
Da nauče kako je potrebno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći niti pokazati.
Da nauče da se novcem može kupiti sve osim sreće.
Da nauče da dvije osobe mogu posmatrati istu stvar, a vidjeti je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli.
Da nauče da nije dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami opraštati.
Ljudi će zaboraviti šta si rekao.
Ljudi će zaboraviti šta si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si os
jećaje u njima pobudio!”

http://www.mudremisli.com

20. 06. 2010.

Poslanica ap.Pavla Korincanima

Himna ljubavi


1. Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči.

2. I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.

3. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.

4. Ljubav dugo trpi, blagotvorna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se,

5. Ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu,

6. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,

7. Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

8. Ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati.

9. Jer djelimično znamo, i djelimično prorokujemo;

10. A kada dođe savršeno, onda će prestati što je djelimično.

11. Kad bijah dijete, kao dijete govorah, kao dijete mišljah, kao dijete razmišljah; a kada sam postao čovjek odbacio sam što je djetinjsko.

12. Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice; sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat.

13. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav.

15. 06. 2010.

Konstantin Kavafi

Čovek koji je utemeljivač modernog grčkog pesništva, neverovatni talenat koji je na žalost ostao neiskorišćen do kraja zahvaljujući pesnikovom burnom i boemskom životu, nekonvencionalan lik, neprihvaćen niujednoj sredini u kojoj je boravio, pesnik osećanja, lepote i lepe reči, pesnik forme i pesnik pesme... 
Konstantin Kavafi (29.04.1863-29.04.1933.Aleksandrija, Egipat),

 apologeta modernog grčkog književnog jezika... 



JEDNE NOĆI 

Soba bješe prljava i bijedna, 
nad sumnjivom tavernom skrivena. 
S prozora se uličica uska 
i nečista vidjela. A odozdo 
dopirahu glasovi radnika 
koji su kartali i bančili. 
I tu na istrošenom, priprostom krevetu 
tijelo ljubavi imah, imah usne 
crvene i opojne od strasti, 
usne opojne od tolike strasti da i sada, 
nakon mnogo ljeta, dok zapisujem ovo, 
u samotnoj kući svojoj, opijen sam ponovo.


VRATI SE! 





O dragi osecaju, dodji jos bezbroj puta, 
vrati se i zanesi me, 
jer se budi uspomena na jedno telo 
dok drevna ceznja struji u mojoj krvi, 
jer se usne i pűt moja secaju, 
dok ruke jos uvijek kao da lepotu dodiruju. 



O vrati se bezbroj puta te po noci 

zanesi me, kad se usne i pűt moja secaju . . .





ZIDOVI 

Bez milosti, bez obzira, bez stida i prava 
zidove oko mene sagradiše trostruke. 
I sad nepomicno tu stojim i ocajavam. 
Ne mislim na drugo: grizem se od muke; 
Toliko je posla trebalo obaviti vani. 
Nikad ne zacuh šum, da su zidari se rojili. 
Ah, što ne pazih kad bjehu zidovi podizani. 
Neprimjetno su me od svega svijeta odvojili.


Dosada 
Jedan dosadan dan prati drugi 
podjednako dosadan. Dogodiće se 
iste stvari, događaće se stalno - 
isti su trenuci koji stižu i koji odlaze. 
Prođe mesec dana i donese drugi mesec. 
Ono što dolazi, lako je pogoditi: 
to je ono od juče, tegobno, mučno. 
I sutra prestaje da liči na sutra.

10. 04. 2010.

Ti ne voliš i ne žališ mene... Sergej Jesenjin

Ti ne voliš i ne žališ mene ...

* *      

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.


06. 04. 2010.

Dok god osjećam

Dok god osjećam
Povjetarac u svojoj kosi
I dok vidim sunce koje sija po licu
Ja neću tražiti više
Šta još sudbina može da mi da
Do života koji se živi u trenutku.
Kakvo neznanje?
Mudar je onaj koji ne traži,
Lutalica će naći u svim stvarima
Ponor i sumnju u sebe. 




Bolja je ptica


Bolja je ptica koja prolazi i ne ostavlja traga,
nego životinja, za kojom ostaju stope u zemlji.
Ptica prolazi i zaboravlja i tako mora biti.
Životinja kazuje da je nekada bila
tamo gdje je više nema,
a to ničemu ne služi.


Sjećanje to je izdaja Prirode,
jer jučerašnja Priroda nije Priroda.
Ono što je bilo više nije ništa
i sjećati se znači ne vidjeti.


Prolazi, ptico, prolazi, i nauči me prolaziti.




   DA BI VELIK BIO 


Da bi velik bio, budi cio:
ništa svoje ne pretjeruj, ne isključuj.
Budi sav u svakoj stvari.
Stavi ono što si i u najmanje što činiš.
Tako nad svakim jezerom sav mjesec sija,
jer visoko živi. 








 

26. 03. 2010.

Erih From

  " Svemu mazohističkom mišljenju jedno je zajedničko: život je određen moćima koje leže izvan pojedinca, njegova htijenja i njegovih interesa. Njima se mora podati, te je krajnja sreća koja se može dostići užitak u tom potčinjavanju.
   Aktivnost je moguća u ime boga, prošlosti, prirodnog toka i dužnosti, ali ne u ime nerođenog, budućeg, nemoćnog ili prosto u ime sreće. Iz oslonca na više sile crpi svoju snagu; samo ove sile nikad ne mogu biti napadnute i izmjenljive. Kad mazohističkih karaktera odvažnost se sastoji u podnošenju patnji što ih nameće sudbina ili vođa. Patiti, a ne tužiti se najviše je vrlina;
   Podati se sudbini - heroizam je mazohista, izmjeniti sudbinu - heroizam je revolucionara.
Konačno svladavanju mazohizma zamislivo je tek u jednom društvu u kojem ljudi svoj život uređuju planski umno i aktivno u kome najviša vrlina nije hrabrost trpljenja i pokornosti, već odvažnost za sreću i pobjedu nad fatumom."

Ljubav je svojevrsno društvo

Ljubav je svojevrsno društvo.
Ne znam više hodati sam putevima,
jer više ne mogu ići sam.
Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže,
a vidim manje i da istovremeno žarko žudim sve vidjeti.
Čak i njezina odsutnost biva sa mnom,
a ljubim je toliko da ne znam kako da želim.

Ne vidim li je, zamišljam je i jak sam poput visokih stabala.
Videći je, tresem se i ne znam šta se dogodi
s onim što osjećam u njenom odsustvu.
Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta.
Cijela me zbilja gleda kao suncokret
s njenim licem u središtu.

11. 03. 2010.

Iz Knjige nemira F. Pessoa

  "Neuporedivo je bolje gledati nego misliti, i bolje čitati nego pisati. Ono što vidim može da me obmane, ali ga barem ne smatram dijelom sebe. Ono što čitam može da mi se ne dopadne, ali ne moram da se kajem što sam ga napisao."

  "Sloboda je moć izolacije. Slobodan si ako možeš da se udaljiš od ljudi a da te ne primorava da ih tražiš ni potreba za novcem, ni nagon stada, ni ljubav, ni žudnja za slavom, ni radoznalost - nijedan od tih poriva koji ne mogu da opstanu u tišini i samoći."

    "Čovjek ako je obdaren istinskom mudrošću može uživati u prizoru čitavog svijeta sjedeći u svojoj naslonjači, pa čak i ako ne umije da čita, pa čak i ako ni sa kim ne razgovara. Dovoljno je da upotrebi čula i dušu koja zna za tugu."

   "Mogu da zamišljam da sam sve, jer nisam ništa. Da sam nešto ne bih mogao da zamišljam"

06. 03. 2010.

Na pola puta...

               Na pola puta...


Na pola puta uvijek se gubi
sve što mislim čim se bavim.
Kada ljubim, beskraj ljubim,
niš' ne vrijedi što god pravim.


Kakva me mučnina hvata
kad posmatram to što činim!
Duša čista i bogata,
a ja nalik izmetini
mora po kom pliva svuda
drugog mora triješće lako...
Razmišljanja ili žudnja?
Ne znam i znam i te kako.


F. Pessoa


     Smrt dolazi


Smrt dolazi uvijek rano,
svaki život malo traje.
Trenutak je precrt samo
stvari koja iščezla je.


Ljubav tek smo započeli,
ideal je neizvjestan,
neko nešto postigne li,
što postiže nije svjestan.


Jer smrt sve briše, nema
stvari neke postojane,
u knjižici sudbine nam
da otvoren Bog ostane.


F. Pessoa


http://portugal.poetryinternationalweb.org/
http://www.pensador.info/autor/Fernando_Pessoa/
http://www.insite.com.br/art/pessoa

27. 02. 2010.

Things That Might Have Been

Mislim na stvari što su mogle biti a nisu.
Rasprava o saksonskoj mitologiji što je Beda ne napisa.
Nepojmljivo djelo koje Danteu možda bi dano naslutiti
Nakon što je ispravio poslednji stih Komedije.
Istorija bez večeri Krsta i bez večeri kukute.
Istorija bez Helenina lica.Čovjek bez očiju koje nam dadoše mjesec
Pobjeda Juga u ona tri dana kod Getesburga. Ljubav koju ne uzvratismo.
Široko carstvo što ga Vikinzi ne poželješe zasnovati.
Drugi rog jednoroga. Basnoslovna carska ptica koja je istovremeno na dva mjesta.
Dijete koje nisam imao.

Horhe Luis Borhes


             Savjest                                      

Počinio sam grijeh teže oprostiv
Od svih grijehova. Sretan nisam bio.
Da prekrije me, tim sam zaslužio,
Ledenjak zaborava, bez milosti.
I mene ljubav roditelja rodi
Da blistavo proigram svoja ljeta,
Kao dar zemlji, zraku, vatri, vodi.
Al iznevjerih sve. Ne bijah sretan.
Neispunjena njihova želja osta.
Duh mi se oda krutim pravilima
Umijeća što u ničem temelj ima.
Naslijedih vrijednost, al vrijednim ne postah.
Ne napušta me već me stalno prati
Sumnja da bijah jedan koji pati.

Horhe Luis Borhes

23. 02. 2010.

Voljeti to je vječna nevinost

         ČUVAR STADA

Moj pogled je  bistar kao svjetlost sunca
vičan sam ići putevima
gledajući i desno i lijevo,
ali ponekad i unazad...
Ono što vidim svakog časa
nikad prije nisam vidio
i toga sam potpuno svjestan...
U stanju sam da doživim iznenađenje
koje bi imalo dijete kad bi pri svom rođenju,
moglo primijetiti da se zaista rodilo...
Osjećam se rođen svakog trena 
za vječitu novinu Svijeta...

Vjerujem svijetu kao tratinčici,
jer ga vidim. Ali ne mislim na njega
jer misliti ne znači razumjeti...
Svijet nije stvoren za to da mislimo njemu
(misliti znači bolovati na očima)
već da bismo ga gledali i prihvatali...
Nemam nikakvu filozofiju: imam čula...
Govorim li o prirodi, to ne činim zato što znam šta je ona,
već zato što je volim,
a volim je baš zato
što onaj što voli ne zna nikad šta voli,
ni zašto voli, niti šta je to voljeti...

Voljeti to je vječna nevinost,
a jedina je nevinost ne misliti...

Fernando Pessoa