Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne sa dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.
Kod ljudi koji nam, postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira sa njima obično zaboravljamo;izgleda nam kao da smo ih vazda znali i kao da su oduvijek sa nama bili. Od svega toga u sjećanju iskrsne ponekad samo neka nepovezana slika.
Takvi su tamnički razgovori... Pa i takvi kakvi su, ti razgovori su, izgleda bili obojici zatvorenika prijatni i dragi kao neočekivani darovi; zbog toga su ih stalno obnavljali i posle svakog prekida nastavljali...Ali čim bi se u toku noći probudio, javljalo se u njemu neko nejasno i davnašnje, ali živo osjećanje duboke žalosti iz mladalačkih dana, kad je morao da se rastaje sa dobrim drugovima i da ostane sa ravnodušnim i tuđim svijetom sa kojim se po dužnosti živi i radi... Prazno mjesto desno od sebe osjećao je kao nelagodnost i naročitu muku u ovom životu punom sitnih i krupnih muka i nelagodnosti...
Osjeti silnu potrebu da promijeni mjesto, da vidi i čuje druge ljude, koji su daleko od ovih zamršenih, tamnih priča; da vidi ljude, ma kakvi bili, samo da su izvan ove bezumne mreže koju pletu, zatežu i mrse između sebe bolesnici sišli s uma i carski policajci bez duše i pameti, a u koju se on ni kriv ni dužan, evo, našao upleten.
Ono što nije, što ne može i ne treba da bude bilo je jače od onoga što jeste i što postoji, očigledno, stvarno i jedino moguće.
