15. 04. 2011.

Nisam niko - Fernando Pesoa





Gotovo sam ubedjen da nikad nisam budan. Ne znam da li ne sanjam kad živim ili ne živim dok sanjam, i nisu li san i život u meni dve izmešane, ukrštene stvari čijim se medjusobnim prožimanjem obrazuje moje svesno biće. 

Ponekad, usred aktivnog života u kome, kao i svi drugi ljudi, jasno sagledavam sebe, okrzne me neko čudno osećanje sumnje; ne znam da li postojim, osećam da je lako moguće da sam nečiji tudji san, učini mi se, s gotovo telesnom opipljivošću, da bih mogao biti lik iz nekog romana, koji se kreće, nošen dugim talasima pripovedačkog stila, kroz stvarnost jedne opštirne pripovesti. 



Ja sam predgradje neke varoši koja ne postoji, opširno tumačenje jedne knjige koja nikad nije napisana. Nisam niko, niko. Ne umem da osećam, ne umem da mislim, ne umem da želim. Ja sam lik iz romana koji tek treba napisati, lik koji lebdi, vazdušast i raspršen još pre svog postojanja, izmedju snova nekog stvorenja koje nije umelo da me osmisli. 


Stalno razmišljam i stalno osećam, ali moje razmišljanje ne sadrži misli i moje opsećanje ne sadrži emocije. Sunovraćujem se sa tavana postavljenog negde u visini, kroz beskrajni prostor, bez cilja, u slobodnom padu,mnogostrukom i praznom. 


Moja je duša jedan crni kolovrat što se vrtoglavo vrti oko praznine, gibanje nekog beskrajnog okeana koji se talasa oko jedne rupe u ništavilu, a na vodama, koje su više kovitlanje nego voda, plutaju sve slike koje sam video i čuo na svetu – promiču kuće, lica, knjige, kutije, odlomci muzike i nepovezani slogovi, u jednom jezivom kovitlacu, bez dna.


A ja, onaj istinski ja, ja sam središte svega toga, jedno središte koje postoji jedino po zakonima geometrije ponora – ja sam ništa oko kojeg se taj vrtlog kovitla samo zato da bi se kovitlao, samo zato što svaki krug mora da ima središte. Ja, onaj istinski ja, ja sam bunar bez zidova, ali s memlom zidova, centar svega oko čega ničega nema. 

Kad bih umeo da mislim! Kad bih umeo da osećam! 

14. 04. 2011.

U Snovima



 
Još i sad, sveto, na duše oltaru,
Kô rajski cvijetak, kao zvijezda sjajna,
U ljupkom milju, nježnosti i čaru,
Još i sad blista tvoja slika bajna.

Osjećam miris tvoga mekog prama
I gledam oči koje život dijele,
Osjećam poljub pun nebeskog plama
I vrući stisak tvoje ruke bijele.

Kroz moju dušu tvoja rječca zvoni
Kô sveti zvuci nadzemnoga svijeta;
I kad sam srećan i kad bol me goni,
Svuda me bljesak tvoga lica sreta.

Na krilu snova, što ih ljubav kreće,
Ja dižem tebe nebesnome hramu,
Kao da ne znam da se vijenac sreće
Sa moga čela rasuo u tamu;

Kao da ne znam da ledenim mačem
Od tebe sudba rastavi me mlada,
Kao da ne znam da cvilim i plačem
Na mrtvom grobu porušenih nada.

13. 04. 2011.

I opet mi duša sve o tebi sanja...



I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,

A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...


ŠTO TE NEMA?...
Kad na mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
"Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"
Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
"Što te nema, što te nema"...


POŠLJE MNOGO LJETA... 


Pošlje mnogo ljeta ovdje opet stojim;
Lepenica teče isto kao prije,
Nad njom stara vrba još jednako bdije
I visoko šumi vrhovima svojim.

Gdje si? Da l' se sjećaš ispod grana tije'
Kad gledasmo julsku noć i mjesec sjajni,
Kad nam t'jelo prože slatki oganj tajni
Pa dršćasmo dugo kao breze dvije?

Bog zna gdje si sada i da l' živiš jošte!
Ali dragi spomen negdanje milošte
Kao mlado sunce svu mi dušu grije,

I ja snova čujem zveket tvojih grivna,
Po licu me tiče tvoja kosa divna,
Dok mjesec kroz vrbu čisto srebro lije...



Aleksa Santic