20. 06. 2010.

Poslanica ap.Pavla Korincanima

Himna ljubavi


1. Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči.

2. I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.

3. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.

4. Ljubav dugo trpi, blagotvorna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se,

5. Ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu,

6. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,

7. Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

8. Ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati.

9. Jer djelimično znamo, i djelimično prorokujemo;

10. A kada dođe savršeno, onda će prestati što je djelimično.

11. Kad bijah dijete, kao dijete govorah, kao dijete mišljah, kao dijete razmišljah; a kada sam postao čovjek odbacio sam što je djetinjsko.

12. Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice; sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat.

13. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav.

15. 06. 2010.

Konstantin Kavafi

Čovek koji je utemeljivač modernog grčkog pesništva, neverovatni talenat koji je na žalost ostao neiskorišćen do kraja zahvaljujući pesnikovom burnom i boemskom životu, nekonvencionalan lik, neprihvaćen niujednoj sredini u kojoj je boravio, pesnik osećanja, lepote i lepe reči, pesnik forme i pesnik pesme... 
Konstantin Kavafi (29.04.1863-29.04.1933.Aleksandrija, Egipat),

 apologeta modernog grčkog književnog jezika... 



JEDNE NOĆI 

Soba bješe prljava i bijedna, 
nad sumnjivom tavernom skrivena. 
S prozora se uličica uska 
i nečista vidjela. A odozdo 
dopirahu glasovi radnika 
koji su kartali i bančili. 
I tu na istrošenom, priprostom krevetu 
tijelo ljubavi imah, imah usne 
crvene i opojne od strasti, 
usne opojne od tolike strasti da i sada, 
nakon mnogo ljeta, dok zapisujem ovo, 
u samotnoj kući svojoj, opijen sam ponovo.


VRATI SE! 





O dragi osecaju, dodji jos bezbroj puta, 
vrati se i zanesi me, 
jer se budi uspomena na jedno telo 
dok drevna ceznja struji u mojoj krvi, 
jer se usne i pűt moja secaju, 
dok ruke jos uvijek kao da lepotu dodiruju. 



O vrati se bezbroj puta te po noci 

zanesi me, kad se usne i pűt moja secaju . . .





ZIDOVI 

Bez milosti, bez obzira, bez stida i prava 
zidove oko mene sagradiše trostruke. 
I sad nepomicno tu stojim i ocajavam. 
Ne mislim na drugo: grizem se od muke; 
Toliko je posla trebalo obaviti vani. 
Nikad ne zacuh šum, da su zidari se rojili. 
Ah, što ne pazih kad bjehu zidovi podizani. 
Neprimjetno su me od svega svijeta odvojili.


Dosada 
Jedan dosadan dan prati drugi 
podjednako dosadan. Dogodiće se 
iste stvari, događaće se stalno - 
isti su trenuci koji stižu i koji odlaze. 
Prođe mesec dana i donese drugi mesec. 
Ono što dolazi, lako je pogoditi: 
to je ono od juče, tegobno, mučno. 
I sutra prestaje da liči na sutra.