Ovako ili onako,
prema tome ide li ili ne ide,
imajući kadšto moć da izreknem šta mislim,
a kazujući to drugi put slabo i izmiješano,
pišem svoje stihove nehotice,
kao da se pisanje ne sastoji od pokreta,
kao da je pisanje nešto što mi se desilo kao sunčana kupka.
Nastojim da iskažem ono što osjećam,
ne misleći na to što osjećam.
Nastojim prisloniti riječi na pojam
i lišiti se potrebe za hodnikom
od misli do riječi.
Ne uspijem uvijek osjetiti ono što znam da bih morao.
Misao mi sporo preplivava rijeku,
jer je sputava ruho koje su joj ljudi nametnuli.
Nastojim se otarasiti onog što sam naučio,
nastojim zaboraviti način sjećanja koji su mi usadili,
sastrugati crnilo kojim su premazali moja čula,
odmotati moja istinska osjećanja,
otpetljati se i biti ja, ne Alberto Kaeiro,
već ljudski stvor što ga je Priroda proizvela.
I tako pišem, želeći osjetiti Prirodu,
ne kao čovjek,
već kao biće koje osjeća Prirodu, i ništa više.
I pišem tako, nekad dobro, nekad loše,
nekad mi pođe za rukom izraziti ono što želim,
nekad pogriješim, negdje padam negdje se dižem,
ali slijedeći uvijek svoj put
kao tvrdoglav slijepac...
Fernando Pessoa
Nema komentara:
Objavi komentar