Trafika

Nisam ništa.
Nikad neću biti ništa.
Ne mogu htjeti biti ništa
Isključivši to, imam u sebi sve snove svijeta.
Prozori moje sobe,
moje sobe jednog od miliona svijetova
za koje niko ne zna koji je
(a da to zna, šta bi znao?)
vi gledate na tajnu ulice u neprekidnoj vrevi ljudi,
na ulicu nedostižnu za sve misli,
stvarnu, nemoguće stvarnu, određenu,
nesaznatljivo određenu,
s tajnom stvari ispod kamenja o biću,
sa smrću što meće buđ po zidovima
i sijede vlasi po čovjeku,
sa sudbinom što vodi kola s teretom
svega na putu ničega,
Pobijeđen sam danas, kao da sam spoznao istinu,
vidovit sam danas kao da sam na samrti,
i kao da više nemam srodstva sa stvarima
osim jednog zbogom, ove kuće i ovog ugla ulice
što se pretvaraju u niz vagona i osim
zviždućeg odlaska iz unutrašnjosti moje glave,
i stresa mojih živaca i škripe kostiju u pokretu...

Zbunjen sam danas

poput onog koji je razmišljao, pronašao i zaboravio.

Podijeljen sam danas između odanosti što je dugujem

trafici s druge strane ulice,kao nečemu izvana stvarnom,

i odanosti koju dugujem osjećaju da je sve san,

kao nečemu iznutra stvarnom

Promašio sam u svemu.

Kako nisam ništa namjeravao, možda je sve bilo ništa.

Nauk, što mi ga dadoše, ispustih kroz dvorišni prozor.

Bijaj u poljima s nekim namjerama.

Ali tamo susretoh samo trave i stabla,

ako je bilo ljudi bili su jednaki drugim ljudima.

Napuštam prozor, sjedam na stolicu. O čemu misliti?

Šta znam o onome što ću biti, ja što ne znam šta sam?

Jesam li ono što mislim?

Ali ja mislim da sam hiljadu stvari.

A ima ih toliko što misle da su isto

da toga ne može biti toliko...

...Svijet pripada onome što se rađa da ga osvoji,

a ne onome što sanja, makar s pravom, da ga može osvojiti.

Sanjao sa više nego je Napoleon ostvario.

Grlio sam na svojik pretpostavljenim grudima

više čovječanstva negoli Hrist,

stvotio sam potajno filozofije koje nikakav Kant ne bi ispisao,

ali sam, i možda ću zauvijek biti, tip iz potkrovlja,

premda u njemu ne prebivam;

biću vazda "onaj što nije rođen za to";

biću vazda samo "onaj štoje imao dara";

biću vazda onaj što je čekao da mu sr otvore vrata 

ispred zida koji nema vrata,

i što je pjevao pjesmu beskraja u kokošinjcu

i što je slušao Božji glas u zabrtvljenom bunaru,

vjerovati u sebe? Ne, u ništa.

Neka priroda izlije na moju užarenu glavu

svoje sunce, svoju kišu, vjetar što mi mrsi kose

i uostalom, neka dođe šta dođe, ili treba da dođe

ili neka ne dođe... ...

F. Pessoa